O poreskoj neutralnosti u 21. veku

Motivi za za narušavanje poreske neutralnosti vrlo slikovito pokazuju duh vremena. Evo primera skorašnjih predloga o promenama poreskih politika u Evropi.

Zagovaraju se smanjeni ili nulti PDV na operacije recikliranja, ponovne upotrebe i (ekološkog) uništavanja odeće. Kako je došlo do paradoksalne situacije da se porezom opterećuje proizvodnja i prodaja odeće, a rasterećuje se uništavanje nove ili korišćene?

Potrošnja odeće je prešla sve razumne granice u Evropi. Uspeh brze i jeftine mode, kao i opšti period blagostanja doveo je da građani nabavljuju i potom brzo bacaju tolike količine odeće da niko ne zna šta da radi sa ovim ogromnim količinama.

Prosečan Britanac, kažu, godišnje baci 72 komada odeće (sedamdeset dva!). Novu odeću bacaju i proizvođači, čak i oni koji proizvode skupu odeću. Oni i najpre, jer kad prođe sezona ne žele da obore cenu svom brendu.

Odeća naravno podleže konceptu „Produžene (proširene) odgovornosti proizvođača“. Odgovornost se ne okončava stavljanjem u promet određenog proizvoda, već industrija treba da snosi i troškove odbacivanja proizvoda posle isteka životnog veka.

Prosto spaljivanje ne dolazi u obzir jer se emituje CO2.

Očuvana odeća se u velikoj meri sabira i transportuje u druge, siromašnije zemlje, ponajviše u afričke gde se prodaje ili poklanja kao korišćena. U pustinji Atakama u Čileu godišnje se odlaže 39.000 tona odeće među kojom je dobar deo nekorišćen. Međutim, i to tržište je prezasićeno i cena samog sakupljanja, pranja, pakovanja i voženja odeće je postala neisplativa.

Troškovi recikliranja odeće ne mogu biti tržišno opravdani, pa moramo da dajemo subvencije industriji koja se bavi time.

Sa aspekta države ovo deluje logično: rasterećujemo poreza ono ponašanje koje želimo da podstaknemo (ekološko odbacivanje i „nestajanje“ suvišne odeće). Sa aspekta zdravog društvenog razuma – to izgleda malo drugačije jer se cilja konačna posledica, a ne uzrok problema.

piše: Aleksandar Vasić