Porez na letenje
Nedavno se pojavio predlog posebnih ekoloških poreza na letenje koje bi plaćali svi putnici u Evropi. On kaže ovako:
Na prvu povratnu avionsku kartu u toku godine ne plaćaš taksu. Na drugi povratni let plaćaš dodatnih 100 evra. Na treći let u godini dana plaćaš više, na četvrti još više. Na duže letove još više. Na karte u biznis klasi još više.
Ovaj predlog je iznet u izveštaju koalicije poznatih udruženja aktivista i think tankova (New Economics Foundation) koji se zalažu za ograničenje avionskog saobraćaja. Avionski saobraćaj je veliki potrošač fosilnih goriva i sve akcije do sada praktično nisu imale efekat na smanjivanje njihove emisije CO2.
Ova mera bi, kažu, donela 64 milijardi godišnje.
Mnoge evropske zemlje već godinama imaju izvesne, manje ili veće „zelene takse“ koje svaki putnik plaća iako to možda i ne zna. Lufthansa je prošle godine uvela „zelenu tarifu“ koja je dobrovoljna taksa čiji prihod manjim delom ide u nabavku goriva proizvedenog ekološki održivim procesom, a većim delom u promovisanje opštih ekoloških ciljeva. Zauzvrat, putnik dobija izvesne benefite za buduće letove.
Ali sve to nije dovoljno.
Problem sa raznoraznim klimatskim merama je što 95% njih nije dalo rezultate. Premda se o njima lepo piše i svi su ponosni. Političari promovišu, kompanije klimaju glavama, a u suštini i biznis i građani vrdaju na sve moguće načine. Te mere su uglavnom suprotne navikama, željama, potrebama, tehnološkom razvoju, tržišnoj potražnji i ekonomskoj logici uopšte.
Okreni obrni, zaključeno je da samo zabrane i udarac po džepu može ograničati potrošnju nafte i koliko toliko približiti zajednicu ispunjavanju zelenih ciljeva. Dakle, novi i nimalo neutralni čudni nameti / porezi.
Kako se uopšte ova mera može sprovesti? Predlagači je nazivaju porezom na one koji često lete. Oni argumentuju da pola populacije (siromašniji) leti maks jednom ili nijednom godišnje, i da bi teret snosili imućniji pojedinci koji često lete, pa imaju od čega da plate.
Oni kažu da postoji i pravni osnov u EU za propis, premda bi svaka država trebala da ga prihvati što je veliko pitanje da li je moguće. Tu je i problem privatnosti podataka, ako neko još uvek ima iluziju da tako nešto postoji.
Ovo deluje kao očajnički predlog da se nešto preduzme putem uvođenja krajnje neobičnog nameta koji generiše sto pitanja. Zašto države i dalje stalno subvencionišu avio kompanije ogromnim sredstvima, zašto se ne naplaćuje PDV na avio karte (ili neki drugi jednostavniji porez), šta će biti sa turizmom, mladim ljudima željnih putovanja, zar kompanije koje nude mogućnost jeftinih letova nisu u širem društvenom smislu pozitivna pojava, itd.
Ponajviše, meni ovo nosi pečat „iskonskog greha“ klimatske borbe: tanak sloj najbogatijih stanovnika planete se obračunava unutar sebe, dok bi glavne posledice trpele najšire mase čovečanstva koje pokušavaju da uhvate korak sa istima, a nisu u prošlosti bile glavni krivac za preteranu eksploataciju i zagađivanje planete.
piše: Aleksandar Vasić