Francuska ekonomija posle izbora

Francuzi obožavaju da glasaju protiv. Tako su evropski izbori i prvi krug državnih izbora bili referendum protiv predsednika, ali je drugi krug (opet) bio referendum protiv Nacionalnog fronta.

Poslednji pravi referendum Francuzi su inače imali 2005, ali pošto su glasali protiv ustava EU aparat je odlučio da im više ne daje priliku za tako neodgovorno ponašanje.

Izbore dakle odlučuju emocije, ali državom vlada ekonomija. Jedini blok koji kalkuliše sa obe komponente je vladajuća koalicija i zato preživljava uprkos tome što ih dve trećine birača ne voli.

Javna potrošnja zahvata neverovatnih 58% BDPa Francuske. Porezi su već među najvišima. Duga stagnacija rasta ne obećava smanjenje deficita i ogromnog duga države. Najviše što se može postići je da parametri ne budu još gori.

Usvojiti realan budžet u skupštini je problem, ali proturiti ga na jesen kod EU je još veći. Kako su veoma udaljene političke snage uopšte zamišljale rešavanje ovog problema (odakle novac)? Ovi izbori su bili raspisani zbog toga. Makron bi pod pritiskom EU morao da smanji davanja (jer bi veći porezi rasterali investicije) i prošao bi još gore da su izbori bili kasnije.

Evo grube slike društva.

Grupa birača A – dobrostojeći urbani profesionalci, preostala solidna srednja klasa, kosmopolitska elita, pro EU, glasaju Makrona.

Makron misli da je velika ličnost, evropski lider i da bi nekako ubedio Brisel da mu tolerišu deficit, tj da će ECB kupiti obveznice. Kao veliki trgovac oružjem nametao bi da se francusko oružje prodaje levo i desno. Mada, možda EU ne bi popustila i onda bi morao zaista da kreše davanja što inače najavljuje već godinama. Ali ako bi poturio nekog drugog, nekompetentnog da se objašnjava sa EU – mogao bi da se izmakne. U slučaju tvrde desnice bilo bi to super lako, jer njih bi evropski mediji i birokrate odbacili sa gnušanjem.

Grupa birača B – oni koji služe grupu A, pomoćne delatnosti, imigranti. Glasaju socijaliste. Oni bi digli ionako visoke poreze i nekako bi od imućnih uzeli još više. (Izborno obećanje – 90% poreza na dohodak preko 400.000 evra godišnje! ). Deficit ide na 7%. Ni sami ne veruju šta ih je snašlo posle izborne pobede „neprincipijelne koalicije“, nemaju realan fiskalni plan. Sa njima kao koalicionim partnerima Makron ima opravdanje: vidi Briselu, narod hoće fiskalnu raskalašnost, šta da radim, ja sam ti najbolja opcija.

Grupa C – „pravi“ Francuzi u unutrašnjosti, mrze parisku elitu koja živi u mehuru, u provinciji zdravstvo i školstvo nisu dobri kao u velikim gradovima, industrija je zanemarena, ne žele imperijalne težnje, međunarodna finansijska oligarhija je zlo, glasaju desnicu. Privatizovali bi televizju i šta je moguće od javnih službi, ne bi plaćali međunarodne operacije, zelenu agendu, posledično bi verovatno napustili EU ali ne smeju to da kažu.

Udruživanje grupa A i B je status quo uz dalje zaduživanje.

Udrživanje radnika iz grupa B i C bi srušilo sistem, vodilo ka napuštanju Evra, a time i do mega krize EU.

piše: Aleksandar Vasić