Mišljenje Ministarstva finansija koje nije pomoglo

Od kada je najavljeno ukidanje naplate gradskog prevoza u Beogradu traju brojne rasprave na temu (ne)postojanja obaveze poslodavca da isplati naknadu troškova zaposlenima.

Logika je često žrtva tumačenja nedorečenih propisa.

Ovom prilikom odustajem od polemike oko besmislenog tumačenja koje polazi od pretpostavke da troškovi postoje (čak iako oni zaista ne postoje).

Ono što je oduvek bilo poznato su dva osnovna pravila: 1) obaveza poslodavca je ili da organizuje sopstveni prevoz ili da zaposlenima isplati naknadu troškova u visini cene prevozne karte u javnom prevozu; 2) da poslodavac može utvrditi veća prava od zakonske obaveze.

Oduvek sam smatrao da ako je javni prevoz besplatan, poslodavac nema obavezu da isplaćuje naknadu. Jagodina je pre Beograda imala besplatan prevoz.

Razlog je jednostavan i logičan. Zaposlenom je omogućeno da bez troškova koristi javni prevoz i dođe na posao, bez mogućnosti da uslovljava poslodavca korišćenjem druge vrste prevoza. Znači, nema troška, nema naknade.

No, ima i drugačijih stavova. Zbog te kakofonije tumačenja čekali smo, što bi narod rekao, „k’o ozebao sunce“ stav nadležnog ministarstva.

I dočekasmo. Mišljenje vrluda i konstatuje više različitih trvdnji, ali Ministarstvo ne daje odgovor na jedino bitno pitanje: šta je tačno obaveza poslodavca u novonastalim okolnostima. Može da bude ali ne mora da znači.

Ako ne možete da pomognete, mislim se, budite bar ekološki odgovorni. Sasvim je u redu da zaćutite i ne trošite papir i struju.

piše: Aleksandar Vasić

 

(Mišljenje Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, broj 340029 2025 13400 001 001 011 024 od 31.01.2025. godine)

Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1) Zakona o radu („Službeni glasnik RS”, br. 24/05, 61/05, 54/09, 32/13, 75/14, 13/17 ˗ US, 113/17 i 95/18 ˗ Autentično tumačenje) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada, u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz.

Dakle, obaveza je poslodavca da zaposlenom nadoknadi troškove radi dolaska i odlaska sa rada, a u visini cene karte u javnom saobraćaju ili da organizuje sopstveni prevoz zaposlenih kojim će im omogućiti dolazak i odlazak sa rada.

Ne ulazeći u način na koji će zaposleni dolaziti i odlaziti sa rada, zakon je definisao visinu troškova prevoza koju poslodavac mora da mu nadoknadi i koja je određena prema visini cene karte u javnom saobraćaju. Naime, zakon polazi od pretpostavke da trošak za dolazak i odlazak sa rada uvek postoji (osim kada poslodavac organizuje sopstveni prevoz), da zbog toga zaposleni treba da ima pravo na naknadu ovog troška.

Svakako je u daljoj razradi za ostvarenje ovog prava bilo neophodno da se opštim aktom (kolektivni ugovor i pravilnik o radu) i ugovorom o radu dalje uređuje ova materija, a praksa je pokazala da se navedenim aktima pokriva i brojnost situacija koje nastaju u određenim slučajevima koje se ne mogu izričito podvesti pod propisanu normu o visini ovog troška (npr. kada se rad odvija na mestima na kojima nije organizovan javni prevoz) ili kada poslodavac pristaje da naknadi troškove i u većoj visini od propisane (u određenim slučajevima poslodavac dogovara kroz kolektivni ugovor ili ugovor o radu ili određuje u pravilniku o radu da visinu ovog troška odredi na drukčiji način npr. prema ceni goriva za određenu kilometražu ili sl).

Zakonsko merilo za određivanje visine naknade na koju zaposleni ima pravo, u slučaju besplatnog javnog prevoza negiralo bi samo pravo, iako se prilikom utvrđivanja ove norme pošlo od pretpostavke da trošak uvek postoji, osim u situaciji kada poslodavac obezbeđuje sopstveni prevoz. Dakle, zaposleni nisu po automatizmu izgubili pravo na naknadu troškova prevoza, već je potrebno rešiti pitanje načina i visine isplate ove naknade.

Imajući u vidu sve navedeno, mišljenja smo da opštim aktom i ugovorom o radu može da se uredi merilo za naknadu troškova dolaska i odlaska sa rada rukovodeći se visinom poslednje isplaćene naknade po ovom osnovu, pre novonastale situacije vezano za besplatan prevoz u Gradu Beogradu.

Odredbom člana 80. stav 2) Zakona o državnoj upravi („Službeni glasnik RS”, br. 79/05, 101/07, 95/10, 99/14, 30/18 – dr. zakon, 47/18), propisano je da mišljenja organa državne uprave nisu obavezujuća.

 

Izvor: https://www.minrzs.gov.rs/sr/aktuelnosti/vesti/pravo-na-naknadu-troskova-dolaska-i-odlaska-sa-rada-u-vezi-sa-besplatnom-uslugom-prevoza-putnika-u-integrisanom-tarifnom-sistemu-na-teritoriji-grada-beograda-od-01-januara-2025-godine